Milano: Turističke informacije

Milano: opće informacije

Dolazak U Milano bio je od onih potpuno avanturističkih putovanja bez plana. Izgubljena u gradu komuniciram s prolaznicima na svom osrednjem talijanskom, na što prosječan Talijan radi isto sa svojim engleskim. Netko u metrou nam objašnjava kako doći do Piazza del Duomo – centar grada. Na tom glavnom trgu se nalazi ogromna Milanska Katedrala. Najveća je u Italiji i peta je najveća na svijetu. Građena je gotovo šest stoljeća. Ne ulazimo unutra, no zaista je veličanstveno promatrati ju s trga. Već nakon nekoliko sekundi prilazi nam jedan od mnogobrojnih ljudi koji prodaju doista svašta i stavlja prijateljici u ruku zrna kukuruza, na što deseci golubova dolaze do nas. Prizor je veličanstven, kao i fotografije koje snima taj isti čovjek. Njegov je to zapravo posao, kojeg potom i pošteno naplati. Grad je prepun sličnih neobičnih zanimanja te ih je potrebno mudro izbjegavati ako ne želite ostati praznih džepova. Ipak, ove ptice oko nas su nešto što se meni osobno jako svidjelo.
Grad mi pokazuju prijatelji koji tu žive već neko vrijeme. U centru grada jedemo pizzu, i to – ne tipičnu talijansku. Nije tanka nego upravo suprotno, ali je vrlo zasitna, jeftina i ukusna. Začudo, prodaje se u samom središtu visoke mode i visokih cijena, neposredno uz Galleriu Vittorio Emanuele II.
Galleria je velik prostor pun blještavila, sjaja i novca. Dobio je naziv po prvom talijanskom kralju. U podnožju se nalazi sve ono zbog čega Milano nosi titulu grada visoke mode – Prada, Versace, Gucci, Armani i mnoge druge najpoznatije i najskuplje svjetske modne marke u izlozima s nakitom, cipelama, torbama, haljinama... Tu su također neki od najskupljih restorana i barova na svijetu. Iznad dućana su hoteli u kojima jedno noćenje stoji gotovo tisuću eura. Saznajemo da upravo tu gostuju najbogatiji ljudi koji posjećuju Milano.
U središtu tog ogromnog blještavila, na podu je oslikan krug. Prema legendi, na tom se krugu treba okrenuti na peti oko svoje osi jer ta gesta donosi sreću. Mnogo je prolaznika koji čekaju red na svoj krug i fotografiju na istom.

Milano: znamenitosti

Sljedećeg dana najprije odlazimo u Castello Sforzesco, renesansni dvorac iz 15. stoljeća u kojemu se nalazi nekoliko muzeja. Obilazimo neke od njih i gubimo se u prostranim hodnicima. Nakon toga šetamo ogromnim parkom tik uz muzeje. Popodne provodimo u Botaničkom vrtu Orto Botanico di Brera koji se nalazi u sklopu Brera palače.
Sjednemo u slastičarnu gdje naručujem voćnu salatu u ogromnoj čaši, a zatim idemo do dugačke, glavne shopping ulice Corso Vittorrio Emanuele II, u kojoj su također skupe i otmjene modne trgovine, no i one klasične poput Zare, H&M-a i Manga. U svakom slučaju, mjesto gdje ljubitelji mode mogu provesti sate i sate. Osim ove ulice, za kupovinu su poznate još i ulice Corso di Porta Ticinese, Corso Buenos Aires i brojne druge.
U glavnoj ulici na trgu se nalazi mnoštvo uličnih performera, no nailazim na prizor kakav nisam vidjela dugo ili možda nikad. Dječak star desetak godina svira violinu i svojom me muzikom potpuno obara s nogu. Andrea Bocelli, „Con Te Partiro“. Oko njega je nemali broj ljudi, daju mu novac. Ja premda jako cijenim sve umjetnike, nikad im ne dajem novac. No, ovo dijete sam zaslijepljeno gledala i slušala. Toliko ljepote u violini i u jednoj pjesmi, u izvedbi nekog toliko mladog, ostavilo me bez teksta. Nakon dobrih pola sata slušanja njegove violine, produžila sam dalje.
Navečer po preporuci prijatelja, odlučim otići na mjesto gdje se svi navečer okupljaju i piju koktele za svega tri eura. No, odabirem pogrešan. I dok pokušavam piti taj fluorescentno zeleni kiseli koktel sjedeći među masom mladih ljudi na zidinama, osjećam umor te se uputim prema hostelu.

Milano: Kultura i povijest

Sjedeće jutro provedem u centru grada, ponovo promatrajući ulične umjetnike i performere. Milano je prepun slikara koji crtaju portrete i karikature na ulicama, ili se bave nekim drugim oblikom umjetnosti. Jedan, primjerice, od voća i povrća vrlo autentično izrađuje cvijeće. Umjetnici sjede na metar jedan do drugog.
Zastanem kraj jednog od njih i kratko pogledam što radi, no odmah mi krene postavljati stotinu pitanja. On me najprije želi naslikati (za što nemam vremena), a potom mi pokaže smjer perona na kojem stoje autobusi za, kako kaže, – Čehoslovačku! U prvom trenu sam mislila da sam krivo čula pa sam ga upitala ponovo, budući da to ne postoji već dvadeset i pet godina. Ni danas mi nije jasno je li se gospodin šalio ili ne, no nije tako zvučao.
Predvečer odlazim u grad na koktel u poznatu ulicu punu kafića, Navigli District. Temperatura se s 40 spustila na ugodnih 30 stupnjeva. Napokon odaberem jedan od desetaka kafića i sjednem za stol, no konobar me odmah premjesti za drugi stol kako bi svaki stolac bio popunjen; smjesti me kraj para koji je, čini se, upravo na prvom spoju. Otvorim kartu koktela, i ima ih skoro tristo. Odlučim probati neki koji do sada još nisam. Biram dugo, ali se izbor pokazuje kao uspješan. Pijem odličan koktel s pola cijele šljive unutra, no čijeg se imena nažalost ne sjećam.

Milano: Osobitosti grada

Na tramvajskoj stanici sretnem dvoje ljudi koji su mi poznati iz hostela. Ulazimo svi skupa u tramvaj koji vozi prema gradu. Gotovo se nikad ne vozim tramvajem bez karte, no toliko smo se zapričali da smo ju zaboravili kupiti. Dok opušteno pričamo o putovanjima i životu, odjednom se vrata tramvaja otvore i ulazi troje kontrolora. Obraćaju nam se najprije na talijanskom, a kad shvate da nemamo karte, jedini od njih koji govori engleski traži dokumente.
Slijedi vrlo stresnih dvadesetak minuta. Izlazimo svi skupa iz tramvaja i nakon dugih smišljanja izlika, prijetnji policijom, rasprava i pitanja, naposljetku ih uspijemo šarmirati i izbjeći platiti svatko po stotinjak eura kazne. Kad smo se dovoljno udaljili i prestale tresti od stresa, počeli smo se toliko smijati da smo zaboravili kamo smo uopće krenuli tim tramvajem. No u svakom slučaju, nije preporučljivo voziti se tramvajima bez karte.
Druga stvar koju sam naučila putujući Italijom je da si nosim svoju kavu od doma. Ne paše mi okus niti jedne kave koju se tamo može popiti. Srećom, u većini hostela i privatnog smještaja se može pripremiti vlastita. Također, ljudi su uglavnom vrlo susretljivi i ne nameću svoje specijalitete niti običaje. U svakom slučaju, onoliko otvorenosti koliko ovdje date, toliko će vam biti i vraćeno. Zato je dobro doći otvorenog srca i uma, i dobar provod je zajamčen.