Autobus iz i u Lisabon

Dolazak u Lisabon po prvi put početkom ljeta, za mene je bio prepun očekivanja koja je bilo teško ispuniti. No, mogu sa zadovoljstvom reći da mu je uspjelo i, premda rijetko kada idem dva puta na isto mjesto, pronašla sam grad u koji ću sigurno otići ponovno. Po dolasku u smještaj i nakon raspakiravanja shvaćamo da nam je potreban obilan obrok nakon dugotrajnog putovanja. Premda ima mnoštvo restorana u kojima se za prihvatljivu cijenu može ukusno jesti, odlučili smo prvi dan otići u neko naizgled manje popularno mjesto, u jednu od sporednih uličica, Tasca da Susana. Dočekuje nas vlasnica restorana koja nam osobno priprema najukusniju ribu, masline, priloge i, ono najbolje, litru svježe pripremljene sangrije pune komada voća. To je zaista bila najukusnija sangrija koju sam ikad probala i svakako ju preporučujem. Za gradsku vožnju koristimo autobuse, vlakove i metro. Za neke od njih može se kupiti kartica koja se nadopunjava pa nije potrebno za svaku vožnju iznova uplaćivati puni iznos karte. Popodne odlazimo do mosta 25 de Abril Bridge kojeg sam jako željela vidjeti. Jako podsjeća na Golden Gate Bridge u San Franciscu, tek ga prečke na stupovima na prvu razlikuju u oku amatera. Mala marina u podnožju mosta je mjesto gdje se neko vrijeme zadržavamo, zatim odlazimo do centra grada, šećemo ulicama, obilazimo dućane i kafiće, družimo se s prolaznicima i uživamo u pogledu na ocean.

Jedno od najpoznatijih mjesta koja se vežu uz Lisabon je svakako Sintra, gradić smješten podno brda i kompleksa dvoraca u prekrasnom okruženju parka. Najpoznatiji dvorac je Pena Palace koji zahvaljujući famoznoj arhitekturi i mnoštvu boja ostavlja bez daha. U Pena Palace se nalaze restoran i kafić u kojem smo odmorili nakon nekoliko sati hodanja labirintima. Ručak je bio ukusan, a čokoladni mousse za desert fenomenalan. U samom dvorcu se nalazi i muzej, a brojne terase, tornjevi i skriveni kutci mogu se razgledavati satima. Naravno, neki dijelovi su obloženi tipičnim portugalskim pločicama. Drugo mjesto u sklopu Sintre na koje smo otišli je Quinta da Regaleira, gdje me se najviše dojmio ogroman toranj  i pogled s njegovog vrha. Padala je lagana kiša pa su stepenice bile pomalo kliske, a s obzirom na broj prisutnih osoba, treba sporo hodati i biti oprezan. Uživajući u prizoru nekoliko slapova te u jezeru po kojem se hoda preko kamenja što pomalo podsjeća na video igricu te brojna druga divna mjesta u sklopu parka, opuštali smo se sljedećih nekoliko sati. Drugim riječima, za kvalitetan posjet Sintri potrebno je izdvojiti cijeli jedan dan. No to se svakako isplati izdvojiti.

Lisabon je poznat po svom simbolu, žutom tramvaju. Ne vozi on samo po ravnom nego često i kao uspinjača. Vagoni su mali i atrakcija su sami po sebi. Čak i ako se njima ne provozate nego ih samo promatrate, osjetit ćete atmosferu života u Lisabonu. Poznat je i po sardinama koje se prodaju posvuda u zanimljivom dizajnu konzervi. Jedan dućan koji me totalno osvojio je O Mundo Fantastico da Sardinha Portuguesa, u kojem se prodaju konzerve sardina od 1900. do 2018. Sve su istog okusa, no specijalno dizajnirane konzerve po godinama mogu biti izvrstan poklon i suvenir. Djelatnici koji tamo rade su mladi i vrlo simpatični, muzika koja svira svima podiže raspoloženje, a sam interijer uređen u steampunk stilu osvaja na prvu. Nezaobilazan detalj grada su keramičke pločice koje se nalaze posvuda i krase ionako fenomenalnu arhitekturu. U mnogim ulicama lokalni glazbenici sviraju fado, poznat portugalski instrument, čiji zvuk koji uz okus sangrije i navedeni ambijent čini izvrsnu i autentičnu domaći atmosferu. Na preporuku prijatelja odlazimo u botanički vrt de Ajuda. Prvo što tamo uočavamo je paun koji po vrtu vodi malog pauna. Kažu da vidjeti pauna donosi sreću. Nisam praznovjerna, ali kako volim ptice, oduševio me ovaj prizor.  Vrt je pun ljubičastog cvijeća i egzotičnih biljnih vrsta. Na sredini je fontana i uz nju neobične skulpture. Dok smo fotografirali sve te ljepote, dogodila mi se nepredviđena nezgoda. Naime, niotkud se pojavila pčela i ubola me. U parku ima dosta pčela, no djelatnici koji tamo rade nemaju sredstva za prvu pomoć za ljude koji su eventualno alergični, zato takvima ne preporučujem niti odlazak u ovaj vrt. Mene je, srećom, samo par sati boljelo lice, a pomogla mi je prodavačica iz obližnje pekare gelom za smanjenje otekline. Naišle smo na govornu barijeru, no ipak mi je uspjela pomoći. To je jedna od najboljih osobina Portugalaca, vrlo su pristupačni i ljubazni, gotovo pa bez iznimke.

Ono što u Lisabonu nikako nisam htjela propustiti je prilika za surfanje na valovima oceana. Nedaleko Lisabona nalazi se pješčana plaža idealna za surfanje. Tamo je ujedno i škola surfanja koju vode iskusni instruktori, a u sklopu škole iznajmljuju se odijela za surfanje i daske. Premda nisam planirala surfati nego na plaži uživati uz koktel, nisam mogla odoljeti kad sam vidjela druge na valovima i naravno, nije mi žao. To je iskustvo koje ću pamti cijeli život. Premda me daska u moru udarila nekoliko puta, premda su mi oči bile pune kreme za sunčanje i soli pa sam u oceanu sam gotovo cijelo vrijeme žmirila, uspjela sam iznenaditi samu sebe u brzini adaptacije na valove. Čak mi ni more niti bilo previše hladno (premda, kažu, bez odijela jest). Plaža se zove Costa de Caparica. Podsjeća na plaže na Floridi. Najzapadnija točka Europe, Cabo da Roca, mjesto je koje sam svakako željela vidjeti dok sam u Portugalu. Štoviše, to je prvo što sam željela vidjeti. Nalazi se nedaleko Lisabona, a klifovi, svjetionik, Atlantski ocean za vrijeme zalaska sunca, prizor su kakav se zaista ne viđa često u životu. Predvečer puše povjetarac koji je ugodan nakon cjelodnevne visoke temperature. Ovo je generalno jedno od najljepših iskustva koje imam s putovanja.