Autobus iz i u Čakovec

U Čakovec me prvi put posao nanio slučajno. Moj glavni i najdominantniji dojam o gradu i pitanje koje si postavljam do danas je kako to da se ovdje svi ljudi natprosječno mnogo smiju. Naime, od trena kad sam kročila u grad, zapljusnuo me val ljubaznosti, pristupačnosti, otvorenosti i smijeha. Rijetko je vidjeti toliko veselih  ljudi na jednom mjestu, a još rjeđe osjetiti da je taj smijeh doista iskren. To je više nego dovoljan razlog za otići u Čakovec. Jer, nikakva arhitektura ni prirodne ljepote ne mogu zamijeniti osjećaj radosti u zraku. Bila je subota i prilično sunčano. U trenu kada sam stigla u centar grada održavala se dječja rekreativna utrka te su ulice bile prepune obitelji s djecom. Imala sam koji sat slobodnog vremena pa sam prošetala. Premda je sa zvučnika svirala glazba, nadglasale su ju solo izvedbe prisutne djece ili dobro raspoloženih odraslih. Iznenadilo me također to da mi se nepoznati ljudi obraćaju na cesti, a posebno me se dojmila starija gospođa koja mi je u kratkim crtama objasnila gdje se što nalazi i usput podijelila sa mnom neke stare, zanimljive i tople priče iz svog života. Svaki moj sljedeći posjet Čakovcu bio je ciljan i nestrpljivo iščekivan. Otići pun očekivanja, a vratiti se puna srca, prilično je dobro iskustvo; bilo je da u pitanju konkretan izlet ili naprosto odlazak na ručak.

Uz sami Trg Republike u centru grada nalazi se zgrada s neobičnom fasadom koja privlači pozornost. Nekad su ju ispunjavale posebne odaje, za posebne ljude i događaje. Danas je to Zgrada Doma Sindikata koju mnogi smatraju jednom od najljepših u gradu. Ako s trga pogledate na drugu stranu, vidjet ćete već spomenuti park te Centar za kulturu Čakovec, meni osobno zanimljiv jer kako i sam naziv kaže, to je središte kulturnog života grada. Okuplja razne zaljubljenike u umjetnost, kako amatere tako i profesionalce. Nastavno na umjetnost, upravo je Čakovec poznat po Školi animiranog filma za djecu.

Najveća i najpopularnija međimurska manifestacija je Porcijunkulovo. Održava se sredinom ljeta, a sastoji se od glazbenog, kazališnog, gastronomskog te drugih programa. Također u sklopu toga posjetitelji mogu vidjeti oldtimere, stare obrte i mnoge druge atrakcije. Ulaz na manifestaciju je besplatan. Ukoliko netko ide ciljano posjetiti Čakovec, vrijeme održavanja ovog festivala je možda idealno jer je grada tada jamačno pun ljudi i sadržaja.

Drugi zanimljiv i značajan festival je glazbenog karaktera. Jazz fair festival uvijek je dobro posjećen jer dovodi brojne domaće i strane izvođače te publici pruža jednu drugačiju glazbenu atrakciju od uobičajenih koncerata kakve često ima priliku posjetiti. 

Nedaleko grada teče rijeka Mura. Ljubitelji avanture mogu se okušati u nekom od sportova poput biciklizma, koje je općenito jako popularno u ovim krajevima. Bicikli se mogu iznajmiti, a staza je mnogo široka. Tu je naravno i pješačka staza za one mirnijeg duha. U svakom slučaju, sadržaja u Čakovcu i njegovoj blizini ne nedostaje. A s obzirom na atmosferu, gastronomiju i prirodne ljepote, ni motivacije za posjet ne bi trebalo nikome nedostajati.

Naravno, to što su okosnica pozitive ovdje ljudi, ne znači da manjka pozitivnih karakteristika samoga grada. Prošetala sam najprije parkom oko dvorca Zrinski. Dvorac okružuju vanjske zidine do kojih se iz parka dolazi preko malog mosta. Star je nekoliko stoljeća i ima veliko povijesno značenje. Zidovi su izrađeni od opeke i već se iz dvorišta vidi da je u pitanju jedinstvena arhitektura. Cvijeće te nekoliko skulptura i prolaza okružuju prostor. Unutar samog dvorca smješten je Muzej Međimurja. U muzeju se mogu razgledati povijesne, likovne i etnografske zbirke te brojne izložbe. Jedan od umjetničkih projekata u parku koji me se jako dojmio su takozvane „klupice prijateljstva“, odnosno klupe u Perivoju Zrinskih oslikane posebnim porukama za prolaznike. Nastale su nedavno u sklopu veće umjetničke akcije te cijelom parku daju jedan poseban šarm. U neposrednoj blizini grada je još jedan dvorac, Dvorac Feštetić, odlično očuvano i dosta popularno turističko mjesto za posjetitelje. Klesani kamen i posebne dekoracije čine ga prelijepim te se isplati izdvojiti nešto vremena i otići ga vidjeti.
 

Nakon obavljenog posla, sjela sam u restoran Međimurski dvori kojeg su mi preporučili lokalni kolege. Ambijent restorana je uređen u etno stilu, ponuda hrane je raznovrsna te možete jesti specijalitete iz svih dijelova zemlje, a ono što sam ja kušala i posebno preporučujem su jela od divljači te vino po preporuci šefa kuhinje. Po odlasku iz grada, netko od domaćih mi je uručio bocu vina uz riječi: „Ne možete otići iz Međimurja bez Međimurskog vina“. Doista, vino je ovdje specijalitet, i to vrhunsko vino. Postoji mogućnost istražiti okolicu, vinograde, degustirati mnoga te odabrati najbolja za sebe. Naziv prostora punog vinovih loze je Međimurska vinska cesta, do koje se može doći brzo i jednostavno. Iako je to moguće učiniti svakodnevno, postoje posebni vinski festivali kada je izbor još veći. Iz Međimurja ne treba otići niti bez bućinog ulja te međimurske gibanice. Naime, bućino je ulje svojevrsni brend ovih krajeva, nerijetko osvaja nagrade za najbolje i to upravo ona nastala na malim obiteljskim gospodarstvima. Gibanica je pak kolač rađen od nekoliko slojeva lisnatog tijesta, oraha, maka, sira i jabuke – sve to na jednom mjestu, u jednom specijalitetu.