
Prvi dojam. I drugi dojam
U Čakovec me prvi put posao nanio slučajno. Moj glavni i najdominantniji dojam o gradu i pitanje koje si postavljam do danas je kako to da se ovdje svi ljudi natprosječno mnogo smiju. Naime, od trena kad sam kročila u grad, zapljusnuo me val ljubaznosti, pristupačnosti, otvorenosti i smijeha. Rijetko je vidjeti toliko veselih ljudi na jednom mjestu, a još rjeđe osjetiti da je taj smijeh doista iskren. To je više nego dovoljan razlog za otići u Čakovec. Jer, nikakva arhitektura ni prirodne ljepote ne mogu zamijeniti osjećaj radosti u zraku. Bila je subota i prilično sunčano. U trenu kada sam stigla u centar grada održavala se dječja rekreativna utrka te su ulice bile prepune obitelji s djecom. Imala sam koji sat slobodnog vremena pa sam prošetala. Premda je sa zvučnika svirala glazba, nadglasale su ju solo izvedbe prisutne djece ili dobro raspoloženih odraslih. Iznenadilo me također to da mi se nepoznati ljudi obraćaju na cesti, a posebno me se dojmila starija gospođa koja mi je u kratkim crtama objasnila gdje se što nalazi i usput podijelila sa mnom neke stare, zanimljive i tople priče iz svog života. Svaki moj sljedeći posjet Čakovcu bio je ciljan i nestrpljivo iščekivan. Otići pun očekivanja, a vratiti se puna srca, prilično je dobro iskustvo; bilo je da u pitanju konkretan izlet ili naprosto odlazak na ručak.