Autobus iz i u London

Ne zovu ga uzalud jednim od najljepših gradova na svijetu. Nekome će možda se svidjeti manje, nekome više, ali zasigurno će svakoga fascinirati njegova veličina i raznolikost. London nije običan veliki grad, nego svojevrsno svjetsko urbano središte, spoj različitih kultura, tehnologije, mode, umjetnosti, znanja. Nije niti hladan i kišan koliko o tome kruže glasine; no čak i kada je, to ne narušava njegovu ljepotu.

Odsjeli smo u istočnom dijelu grada, tzv. Aldgateu. Najprije smo istražili područje uz sjevernu stranu Temze, St Katharine Docks te predivno brodsko pristanište gdje upijamo prve dojmove Londona. Pijemo prvu britansku kavu u rustikalnom kafiću, a potom pješice dolazimo do Tower Bridgea i uživamo u iskonskom i kultnom britanskom doživljaju.

Budući da ćemo se ovdje zadržati nekoliko dana, tražimo mjesto gdje možemo kupiti konverter za punjač za mobitel jer su u Engleskoj drugačiji punjači, a baterija na mobitelima nam je sve slabija. Kupujemo također višednevnu kartu za gradsku vožnju metroom – takozvani Oyster, koja je svakako isplativija u odnosu na pojedinačne karte. Grad je suviše velik da se prohoda pa se većina ljudi služi upravo gradskim prijevozom. Neke od stanica u metrou su zaista prekrasne, poput primjerice one uređene steampunk detaljima. Neizostavno po dolasku u London je provozati se crvenim autobusima. Nije nužno za kretanje po gradu, ali je veliki užitak.

Popodne odlazimo do Big Bena. Red za slikanje ispred crvene govornice s pogledom na simbol grada je ogroman. Uvijek je tamo red turista, ljeti i zimi, danju i noću. Potom idemo do Buckinghamske palače. Tamo je idealno naći se u vrijeme kada je smjena straže, vrlo poznata britanska atrakcija. Budući da se u palači upravo u trenutku kada smo tamo organizira velika čajanka, ispred i oko palače je dugačak red od nekoliko stotina uzvanika koji čekaju ulazak.

Sljedeća nam je lokacija Hyde Park. Park je ogroman i mogli bismo provesti cijeli dan u šetnji od jednog do drugoga kraja. Ja kao veliki obožavatelj ptica u druženju s labudovima, patkama, golubovima i galebovima provodim cijelo popodne. Pitome su i vjeverice, osobito ako imate pri ruci lješnjake. Mi ih nismo imali, no netko od prolaznika jest te su vjeverice odmah dotrčale na obrok.

Krećemo prema Piccadilly Circusu. To je dio Westminstera, otvorena kružna cesta u čijoj blizini se nalazi mnogo dućana gdje štovatelji superjunaka dolaze na svoje. Nalazimo se s prijateljicom iz Zagreba koja u Londonu živi već nekoliko godina i koju nismo dugo vidjeli. S njom idemo u Muzej znanosti. U većinu londonskih muzeja ulaz je besplatan pa tako i u ovaj. Ima razne odjele poput prometnog, astronomskog, aeronautičkog, matematičkog, medicinskog.

Odlazimo potom u Freudov muzej koji je meni bio među prioritetima na popisu, no mojim prijateljima prilično nezanimljiv. To je samo jedan od Freudovih muzeja inače smještenih svuda po svijetu. Ulica u kojoj se nalazi, Maresfield Garden, me oduševljava izuzetno mnogo zbog ciglom obloženih fasada kakve do sada još nisam imala prilike vidjeti, kao i divnim dvorištima oko svake.

Potom odlazimo u ulicu Little Britain, istražujemo i Oxford street, idealnu za shopping zbog nebrojenih dućana. Odlazimo u još nekoliko mjesta gdje moji prijatelji uživaju u društvu Yode, Spocka, Batmana i Mr. Beana, poput Gosh! Comics, Orbital Comics Ltd, Forbidden Planet London Megastore, Teddy… Naposljetku, obilazimo Disney dućan.

Najljepše iskustvo našeg boravka u Londonu je odlazak na mjuzikl Charlie i tvornica čokolade. To je zapravo jedino što smo imali isplanirano u sklopu cijelog ovog putovanja. Kupili smo karte za mjuzikl dva mjeseca ranije, i to one najjeftinije, koje su i dalje bile vrlo skupe. Birali smo pomno koju ćemo predstavu pogledati. Po dolasku u Drury Lane Theatre, dočekalo nas je veliko iznenađenje. Samo predvorje je fascinantno i imate dojam da ste i sami upravo kročili u predvorje tvornice čokolade. Jedan od vilenjaka koji tamo rade nas pozove na stranu uz prijedlog. Naime, postoji praksa da ako se ne rasprodaju sve karte za predstavu, kazalište ponudi gostima najbolja mjesta. Sasvim slučajno, bila su slobodna tri mjesta na najboljoj poziciji u kazalištu, gdje inače karta košta zaista mnogo. Gledamo, dakle, najljepšu predstavu koju možete zamisliti. Meni kao velikom ljubitelju kazališta i nekom tko ih je od djetinjstva do danas pregledao više stotina, ovo je izvan svake kategorije. Usput pijemo voćne ledene napitke iz tvornice čokolade i – jedemo čokoladu. Iskustvo je to zbog kojeg se isplati otići u London.

Nakon prelaska Tower Bridgea prošlo je već podne te postajemo gladni. Budući da inače isprobavamo razne egzotične kuhinje tijekom cijeloga putovanja, iza podneva odlazimo u obližnji indijski restoran nedaleko od mosta. Hrana je ukusna i, naravno, vrlo začinjena. Premda je vrijeme ručka i centar grada, restoran je relativno prazan.  Konobar koji tamo radi, Indijac, priča nam o svom životu u Londonu, o indijskoj kuhinji te daje savjete što obići u ostatku dana i kako doći do tamo.

Za doručak biramo američki restoran koji za odličnu cijenu nudi doista velik izbor hrane i velike porcije. Odabrali samo ukusne obroke koji sadrže kobasicu, šniclu, pomfrit, pečena jaja, grah, slaninu, kavu i gusti sok, a dovoljno su obilni da su nas držali do kasno popodne.

Kao veliki obožavatelji vintage kulture i ambijenata, odlazimo u američki kafić u stilu 40-ih, Big Moe's Diner, kraj kojeg smo tih dana prošli već nekoliko puta. Osvajaju nas ogroman crveni kabriolet nasred kafića, izvrsna ponuda hrane i atmosfera.  U Londonu bi trebalo probati i čaj, ako ne radi samog okusa čaja onda barem radi kulture ispijanja čaja, što moji prijatelji doista i čine, dok se ja odlučujem za prijeko potrebnu  kavu.

Idućega dana odlazimo na središnji vrhovni sud, Central Criminal Court of England and Wales, poznatiji kao Old Bailey. Opet jedna moja velika želja. Na sudu se može pratiti izravno suđenje najvećim kriminalcima u zemlji. Ulaz je besplatan, a doživljaj je gotovo filmski. Osim suca i osuđenika, u ogromnoj se sali čuje jedino let muhe. U zgradu se ne smije unijeti doslovno ništa, a ako bi tko kojim slučajem unio mobitel, čeka ga ni više ni manje nego dvije godine ležanja u zatvoru.

Obilazimo pubove, uživamo u izvedbama uličnih umjetnika, ćaskamo s lokalnim prolaznicima i turistima. Zadržavamo se na neko vrijeme na Trafalgar Squareu, trgu gdje ulični umjetnici crtaju portrete na pločniku te u velikoj knjižari u blizini. A potom, u namjeri da odemo u Muzej djetinjstva, izgubimo se u podzemnoj.

Ne propuštamo doživjeti niti „poslovni“ London.  Vozimo se vlakom do tamo i sjedimo skroz uz prednje staklo, mjesto gdje inače sjedi vozač no ovdje ga nema, gledamo ravno niz prugu i staklene nebodere sa strana. Dolaskom napokon, provodimo neko vrijeme uz mnoštvo poslovnih ljudi u odijelima koji piju skupa pića na poslovnim sastancima na otvorenom i pritom sklapaju milijune vrijednu poslovne dogovore. Nakon nekog vremena vraćamo se u nama ipak draži dio grada gdje uživamo u svakoj sitnici i svakom kutku ovog čarobnog grada.